Mjesto susreta

Prije desetak dana, dok sam si pod pauzom kupovao doručak, dobio sam poziv da napišem ovaj osvrt. Razgovor je tekao u uobičajenom opuštenom tonu i dobio sam standardne smjernice; odnosno tko, što i gdje, uz dužinu teksta, formu te ostale varijacije na temu. Ime umjetnice, Sibel Latin, zazvučalo mi je poznato zbog nedavno predstavljena ciklusa slika Bez šuma, gdje umjetnica tematizira prostor Alpa, odnosno njezin/naš/njihov odnos prema prirodi. No, da se vratimo na temu osvrta: prošli tjedan, točnije 1. rujna, otvorena je izložba spomenute umjetnice u Galeriji Matice hrvatske pod naslovom Turska soba. Predstavljen je ciklus od osam djela rađenih od 2013. do 2015. Slike su većih dimenzija (190 × 120 cm sve osim jedne, koja je 200 × 150 cm) uz prigodni detalj da nijedna slika iz ciklusa nema poseban naslov. Predstavljena platna uvode nas u zamišljeni arhitektonski prostor koji jednu od svojih referencija pronalazi u „haremu ili prostoriji za boravak povijesne tursko-islamske arhitekture“, kako se navodi u predgovoru izložbe. I istina, već na prvi pogled zapažamo igru kolorita i dekorativnih elemenata, dvaju glavnih čimbenika kompozicije kako se miješaju i tvore imaginaran, odnosno umjetničin, rječnik arhitekture. Ornament temelje pronalazi u takozvanim „islamskim geometrijskim uzorcima“, koji su primjenu tijekom povijesti pronašli u dekoriranju arhitekture, keramike, proizvoda od kože, tepiha i tako dalje. U ovom slučaju proizvoljno geometrijski oblikovan dekor upotpunjava se s pastelnim tonovima ružičaste, plave, sive i zelene boje kao i s njihovim gradacijama i nijansama. Treba naglasiti da umjetnica ne bježi od zaobljenih linija i floralnih oblika, već prilagođava ornament svojem slikarskom rječniku. Jednostavnom a efikasnom redukcijom elemenata postignut je dojam smirenog i mekog arhitektonskog prostora koji potiče promatrača na kontemplaciju i introspekciju. Primjenom pastelnih boja i svjetlijih tonova na određenim dijelovima zida i na podu primjećujemo efekt još svježe boje, asocijacija na srednjovjekovno fresco slikarstvo. Ali u ovom kontekstu izostavljen je bilo kakav figurativni prikaz, što je pripadalo u standardni dekor antičkih rimskih vila, već nam je prezentirana „čista“ dekoracija koja je i u tradiciji s „turskom sobom“ – mjestom gdje se susreću istok i zapad, islam i kršćanstvo, mjesto gdje dvije kulture dolaze u doticaj. Umjetnica evocira svoje nasljeđe i podrijetlo rekonstruirajući prostor tradicionalne islamske kuće u Bosni, ali također preispituje odnose spomenutih strana svijeta, odnos tradicionalnog i modernog, osobne i društvene memorije.

Iz ciklusa Turska soba / Snimio Šimun Bućan

Još je jedan stari, tradicionalni artefakt osnova ciklusa. Riječ je o orijentalnim tepisima. Šarolike rukotvorine rađene od najfinijih materijala bile su pojam raskoši i bogatstva od dolaska na europsko tlo u jedanaestom pa sve do 18. stoljeća. U tom razdoblju tepisi su se prostirali na stolove i vješali po zidovima, jer se smatralo suludim hodati po nečemu vrednijem od života prosječnoga zemljoradnika iz 14. stoljeća. Orijentalni tepisi ubrzo su pronašli svoje mjesto i u likovnoj umjetnosti europskog kontinenta. Stari majstori Venecije poput Bellinija ili Crivellija u svojim sakralnim prikazima pozicioniraju orijentalni tepih uvijek na znakovitom mjestu, negdje u blizini glavne figure/Bogorodice, što nam uvelike govori o njegovu statusu unutar europskog društva. Ali trgovci nisu stali kod Venecije, element se pojavljuje i u sjevernjačkom slikarstvu te ga pronalazimo u djelima Jana van Eycka.

Iz postava izložbe / Snimio GORAN GALIĆ

I sada dolazimo do 2012, mjesto radnje Venecija, Palazzo Grassi. Unutrašnjost palače u visini tri kata umjetnik Rudolf Stingel u potpunosti „oblači“ u fotoprint orijentalnog tepiha. Dojmljiva prostorna instalacija, koja na pametan način povezuje dekadenciju razdoblja – luksuz unutar luksuza. Iz predgovora izložbe također saznajemo da je umjetničin posjet izložbi ostavio na nju snažan dojam i poslužio kao izvor inspiracije.

Iz ciklusa Turska soba jedna slika ipak mi iskače ispred ostalih. Predstavljen nam je ugao prostorije u kojoj su pod i bočni zid prekriveni nijansama crvene, dok na stražnjem zidu prevladava sivo-zelena kombinacija. Dekorativni elementi su i ovdje prisutni uz detalj na bočnome zidu gdje pronalazimo samo sjenu ornamenta, koji tu i jest i nije. Kao i sjećanje, koje nažalost blijedi. Ipak, prodor crvenog kvadrata unutar sivo-zelenog stražnjeg zida jest ono što mi je zaokupilo pažnju. Kao svojevrsni Mondrianov uljez pravokutnik se pozicionirao unutar pomno razrađena prostora koji je odraz te personifikacija tradicije i nasljeđa. Kontradiktorni elementi tako paralelno prikazani upotpunjavaju susret tradicionalnog i modernog, istoka i zapada, unutar tog prostora. Nije pitanje količina intervencije već način na koji je ona izvedena, a u ovom slučaju bio je dovoljan jedan pravokutnik i međusobni odnos toplih i hladnih boja da se postigne likovni i misaoni željeni efekt.

I za kraj, zašto sam spomenuo da sam išao po doručak dok sam razgovarao o ovom osvrtu. Zanimljivo, zatekao sam se na Riječkoj tržnici, pokraj koje se nalazi takozvana Turska kuća. U kući je potkraj 19. stoljeća živio grčko-osmanski diplomat i trgovac, a potom i konzul u Rijeci, Nikolaj Nikolaki-efendija Nikolaides. Sa ženom Fiumankom, kršćankom, obnavlja kuću u duhu neomaurskog stila, s geometrijskim i vegetabilnim ornamentom, arapskim pismom i ljudskim likovima kao reprezentaciju mjesta susreta i dobrodošlice. Neobična koincidencija.